Kad sam bio mlad i na vrhuncu snage, kao profesionalni sportista koji je igrao odbojku, imao sam pogrešno mišljenje o biciklizmu. Bože, pa šta oni vide u tome?! Sjediš, vrtiš pedale, pogled samo pravo i tako u nedogled. Nema glupljeg sporta od biciklizma, sigurno. To ne bih mogao nikako, bez obzira što sam sportista. Kako čovjek može tako glupo da troši svoje dragocjeno vrijeme? Takav stav, na temu pedalanja, trajao je sve do momenta kad sam prestao da se profesionalno bavim sportom. U tom momentu me je moj veliki prijatelj i mali brat, Tiho Dakić, nagovorio da sebi uzmem bicikl.

Tiho Dakić, čovjek avanturista

U tom periodu, pošto sam prestao sa aktivnim treninzima, imao sam ogromnu potrebu za fizičkim pražnjenjem, pa sam se počeo baviti svim ekstremnim sportovima, koji su mi bili nadohvat ruke. Redovno sam išao na rafting, gdje sam neko vrijeme i skiperisao. Upisao kurs speleologije, bavio se planinarstvom, slobodnim penjanjem, kenjoningom, ronjenjem, surfanjem. Sve sam želio da probam, i za sve sam imao vremena. Biciklizam nikako, ali... Tiho je bio uporan. Nemam riječi koliko sam mu zahvalan na istrajnosti. Kaže meni Tiho: „Kupi bicikl!“ „Brate, ja već imam bicikl.“ Njegova reakcija je bila da to nije bicikl, već nešto što ga imitira. Dogovorimo se da će mi on nabaviti pravi bicikl, i u slučaju da mi se ne svidi, nikom ništa, on će već da nađe kupca. U međuvremenu, dok je Tiho tražio to čudesno vozilo za mene, moj stari bicikl su ukrali. Bio je to znak. Tihin bicikl je došao kao kec na desetku. Bio je to treking bicikl, namijenjen za duge vožnje-putovanja. Nakon što sam ga probao, već sa prvim okretom pedale sam shvatio da ukradeni bicikl baš nije bio bicikl, jer je bio čelični, sa potpuno drugačijim osjećajem u vožnji. Naravno, kupio sam taj polovni bicikl za 400 KM.

 Poslije toga, Tiho me je redovno zvao na vožnje, a pošto sam imao vremena, svakodnevno smo se vozikali. Čak smo planirali nekakve velike vožnje po Evropi i Balkanu. Vožnje su krenule lagano da se pretvaraju u sve veće I veće poduhvate, jer sam ispitivao granice sopstvenog bića. Zajedno smo vozili od Berlina do Amsterdama, gdje su mi se oči otvorile, kao poslije dugogodišnjeg sljepila. Njemačka pravi raj za bicikliste, a Holandija pravi zen na točkovima. U Berlinu smo prisustvovali svjetskoj konferenciji vezanoj za transport, gdje smo saznali dosta lijepih informacija. Nisam vjerovao šta sve veliki gradovi rade kako bi poboljšali transport.
Ono što mi je bilo najinteresantnije kao podatak, bila je informacija kako se u Evropi tri sporta vode kao strateška. Nisam mogao ni da predstavim sebi šta bi to moglo da znači. Kasnije sam saznao da su u Evropi ljudi lijepo na papir stavili nekakvu računicu i podvukli crtu. Iznad crte se nalazilo sve ono negativno, što je normalno u današnjem društvu: bolovanje, stres, raspoloženje, osiguranje, lijekovi… Sve to je smanjivalo produktivnost. Naravno, došli su do podataka koliko godišnje gube novca i kako bi taj problem mogli redukovati.

Osećaj slobode, koji se ne može opisati

Svake godine Evropska unija ima plan da napravi 300 000 km biciklističkih staza, a ne sjećam se tačno koliko kilometara trim staza i koliko bazena. Znači, ljudi su shvatili da je pametnije ulagati u infrastrukturu koja ljude održava zdravijima, vedrijima, i zadovoljnijima.  Što će reći dugovečnijima i produktivnijima. Trošak ulaganja u infrastrukturu mnogo je manji od plaćanja onih, gore navedenih, zdravstvenih problema.

Valjda mi nemamo takvog matematičaram koji može napraviti sličnu računicu, niti nekoga ko može kvalitetno napraviti copy/paste, ali imamo stručnjake, koji stavljaju znak zabrane za bicikliste na jedinom uređenom mjestu, gdje nema saobraćaja za motorna vozila. Samo zbog toga što je neki klinac udario ženu nekog ministra i slomio joj ruku. Naravno da mi je žao žene, i bijesan sam na klinca. Samo što zbog jednog slučaja nemate pravo da nas sve osuđujete, pa još i gore, kaznite. Klince treba edukovati, a biciklu dozvoliti povratak na Šehitluke, i to samo zbog jedne činjenice.

Predjeli u kojima se uživa samo sa vjetrom u kosi

Ljudi, koji donose takve odluke, nisu ni svjesni koliko volje i energije je potrebno da se neko natjera popeti na Šehitluke biciklom. To je uspjeh, kojem se treba diviti. Recimo, u Sloveniji ljudi registruju svaki uspon pojedinog bicikliste i pješaka. U njihovom društvu je to jako poštovano. Pješaci imaju prioritet na stazi, i biciklisti moraju da vode računa o njima, pogotovo o djeci, jer nema šanse da svaki roditelj može da sputava dijete u uživanju slobodnog kretanja. Najveća nagrada za biciklistu, koji se popeo na tako težak uspon, je spust sa brda, ali to nije opcija u ovom slučaju. Kad god sam vozio na Šehitluke, uvijek su me pješaci bodrili, divili se mojim naporima i kad god bih u spustu vidio nekog, odmah bih usporio do brzine kretanja pješaka. Za mene je ta dionica bila kao nekakva lokacija za odličan trening. Trošio sam jako malo vremena, a postizao jako dobre rezultate.

Iza sebe sam ostavio puno kilometara i neke nevjerovatne vožnje. Rekord mi je vožnja od preko 400 kilometara za jedan dan. Bicikl bih preporučio svakome. Poželio bih vam i da probate putovati sa njim više dana. Svako ko se odvaži, a ima bilo kakva pitanja i nedoumice, slobodno neka piše, pita, tu sam za sve nejasnoće. Toliko dugujem ovom društvu, upravo zbog čovjeka koji je meni otvorio oči.

Grafika Boris Čikić
Fotografija Boris Čikić
Tekst Boris Čikić i Ljiljana Crnobrnja

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 

Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.

 

Bog se brinuo za ovo drveće, spasio ga od suše, bolesti, lavina, hiljada oluja i poplava. No, ne može ga spasiti od budala. John Muir

Kreativac sam i prije par godina me jedan (ne)ljudski postupak povrijedio. U toj mjeri, da me i sada,  nakon toliko vremena i dalje sramota tog tuđeg postupka. Nisam mogao to da opišem riječima. Sve do sad.

***

Postao sam otac jednoj predivnoj djevojčici po imenu Sofija. Posmatram je kako raste; i vidim da moj život dobija sasvim drugačiju boju, smisao i prioritete. Svakodnevno idemo u šetnju po našem naselju. Dok tako šetamo ranim jutrom,  izbjegavam visoke ljetnje temperature, kako bi nam šetnja bila što prijatnija. Posmatram svoju malu mudrijašicu kako bezbrižno spava. Pošto je sunce ujutru jako nisko, primjetim kako baca svoje zrake na Sofijino lice, koje sa stisnutim kapcima pokazuje negodovanje. Ulica kojom se krećemo je konstantno sunčana. Instinktivno namještam kolica u takvu poziciju da moje tjelo napravi sjenu, kako bi ta namrgođenost nestala. U tom momentu mi se iskristalisalo kako pisati o nemilom događaju pomenutom na početku teksta.

 ***

Možda će neki istomišljenici naslutititi o čemu se radi. Riječ je o ubistvu najvećeg i najstarijeg drveta u Banja Luci, gradu koji volim. Gradu koji ne zaslužuje tako nešto, pogotovo što nosi titulu najzelenijeg grada.

  

Ljudi koji ne održavaju drveće, ubrzo će živjeti u svijetu koji ne može održati ljude. Bryce Nelson

Ko zna koliko je prijatne sjene nesebično veliki hrast davao malim ljudima. Posmatrao ih kao nijemi svjedok. Pratio razvoj grada i njegovog društva. U mnogim svjetskim gradovima takvo drveće su živi zaštićeni spomenici. Oni čine najveće moguće napore i daju ogromna sredstva kako bi se ti divovi sačuvali. U mom gradu se desilo suprotno.
Naše društvo je ubilo tog dobroćudnog diva zbog izgradnje još jedne betonske zgrade. Počinjem da se preračunavam u glavi. Čisto da znam koliko je ljudima stalo do profita. Tako zamišljam koliko zgrada ima stanova i koliko u njoj ljudi živi. Da li se djeca igraju oko iste te zgrade? Da li je to toliko vrijedilo? Potezanje tako gnusnog postupka. Da li se moglo naći nekakvo bezbolnije rješenje? Da li se zgrada mogla planski pomjeriti nekih desetak metara? Tako da ljudi žive u nekakvom skladu sa stablom koje pruža divan hlad i prostor za igru. Prostor koji bi stanovnici zgrade dijelili sa komšijama i prijateljima.

 ***

Kako god da podvučem crtu i dobijem neku računicu, bude mi žao ljudi koji žive u ulici Svetozara Markovića. Oni su na gubitku, baš kao i svaki stanovnik ovog grada. Još mi je žalosnije što vjerovatno većina ljudi i ne vidi šta tu ima toliko žalosno. Logično!!!  Možda i jeste. Kad samo 5 km od centra grada imamo ogromna šumska prostranstva koja se nemilice sijeku, što je postalo nekakva rutina. Šta sad nekom smeta to jedno ubijeno drvo, a vidi koliko ih svakodnevno neplanski sjeku? Dokad će tako? Stoji pitanje bez odgovora.
Meni ostaje samo da se nadam da ovakvih slučajeva više nikad neće biti.

Znam da ću gradonačelnika iz tog vremena pamtiti kao nekakvog dželata koji je zgazio sva ljudska  načela.

Grafika Boris Čikić
Fotografija Boris Čikić
Tekst Boris Čikić

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 
Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.

Radeći na blogu glupost.ba pade mi na pamet logotip, koji bi bio namjenjen za potvrdu kvaliteta proizvoda. Rodio se logotip Cool Deal. Toliko me je oduševio, pa sam odmah poželio da podijelim i  priču koja je vezana za njega i našu državu. Pročitajte o čemu se radi.

Pravi avanturista je čovek koji bi sve dao za dobar izlet, vožnju bajkom ili kampovanje u prirodi. To sam ja. Redovnim odlascima u prirodu, počinjem više da cijenim i volim svoju državu u kojoj sam rođen. Zakleo bih se da je to najljepša država na svijetu.

Pitate se koja bi to egzotična država mogla biti i gdje sam to uopšte rođen. Radi se o Bosni i Hercegovini ljudi, i nije nikakva šala, ona je najljepša. 

Kotlaničko jezero

Već kao malog dječaka od tri godine, jedan od četvorice stričeva, me je svakodnevno vodio na Vlašić jer smo tad živjeli u relativnoj blizini. Mislim da sam imao sreću što sam imao takvog strica.  Zahvalan sam što je imao strpljenja za mene i što mi je prenio nešto najgenijalnije što se djetetu može prenijeti. Ljubav prema prirodi. Danas su se ljudi jako otuđili od svega, što je i logično,  jer da bi opstao u gradu, ne ideš u prirodu. Ideš da rintaš kako bi zaradio neku crkavicu s kojom preživljavaš od danas do sutra. Prljava realnost, ali ako čovjek zaista želi pomoći samom sebi, on mora naći način da se vrati prirodi. Sve ostalo su izgovori, pa tako i ova prljava realnost. Zašto to baš tako pišem. Baš zbog toga što vas život u gradu, u civilizaciji tjera da budete sve ono što vam nije prirodno. Grad vam nameće svoj ritam života. Kupite novi telefon, nove krpice, izlazite u kafane, platite režije koje su sve skuplje i skuplje. Ritam se samo ubrzava ali samo zbog toga što ga vi slepo pratite. Usporite malo. 

Ugasite TV-e, zatvorite novine, a otvorite oči; da osetite svet koji vas okružuje. 

Maglić, najviši vrh BiH

Bavim se fotografijom (moram da priznam da sam zaljubljen u fotografisanje) i svaki put kad odem u prirodu, ona me iznenadi nekim jako dobrim kadrom.  Samo što nije u tome najveća draž. Odlazak u planinu ili neke druge aktivnosti u prirodi bruse čovjeka u vama. Naučite, htjeli ne htjeli, da budete rentabilni, da ne kupujete stvari koje vam ne trebaju, prepoznajete kvalitetne ljude koje želite zadržati uz sebe. Kanije vam sve bude mnogo jednostavnije i smislenije. 

Jedan sam od lidera Planinarsko alpinističkog kluba Summit, pa sa mojim naj kumom ikad Miroslavom Trivićem, redovno organizujem izlete. Predivno je posmatrati ljude koji dođu prvi put onako "zeleni" i neuki, sa potpuno drugačijim izrazom lica, od onoga kad ih pogledate poslije samo pet šest izleta. Od potpunih autsajdera, ti ljudi postaju preupućeni u tematiku o opremi, kao i o ponašanju u prirodi. Jednostavno se promjene na bolje. Priroda ih odradi. Preoblikuje. Nisam savršen, ali znam šta mogu da postanem družeći se sa članovima PAK SUMMIT-a. Ponosan sam na sve njihove uspjehe koje su do sad napravili, a znam da će ih nastaviti nizati. 

U našem društvu ima mnogo kvalitetnih ljudi koji obožavaju prirodu, a opet se ne možemo pohvaliti kao društvo koje njeguje planinarstvo. Ima tu raznih razloga. Jedan baš specifičan razlog koji od ljudi ne pravi planinare, je taj da ima dosta ljudi koji planinu doživljavaju kao sjajno mjesto za nacugati se i slične varijante. Ja ne pišem o tome. Ljudi s kojima dijelim strast prema planinarenju su daleko od toga, mada svako od nas voli popiti pivo ili neku dobru domaću rakiju. Samo sve u svoje vrijeme i sa nekom mjerom. U društvu ima dosta ljudi koji su popeli neke značajnije vrhove, a opet im kao društvo ne dajemo nekakvu podršku. To su ljudi koji u naše društvo donose olimpijska zlata, a mi to ne vidimo. Sve nam je pred nosom, a ipak nam je tako daleko.

Izvor Plive

 Neću da pričam o ljepoti prirode u Bosni i Hercegovini, jer fotografije govore više od hiljadu riječi, ali ću samo spomenuti da imamo dva nacionalna parka, dvije prašume (jedine u Evropi), olimpijsku planinu, najveći izvor pitke vode u Evropi, Bosanske Himalaje, mnoštvo jezera, vodopada, pećina i šta sve još od prirodnih ljepota, a u tako maloj državi. Često se pitam hoću li imati priliku da pogledam baš sve od Bosne i Hercegovine, a najčešći odgovor je- "Nema šanse, život je kratak!". Sve su to biseri i ogromni potencijali koje nikako ne iskorištavamo. Nekad razmišljam da je i bolje tako, jer je to sad čisto, a mi bahati do bola. Kad bi to i komercijalizovali ko zna na šta bi to izašlo. Znam samo da bih više smeća viđao u planini. 

Samo malo treba mudrosti da sve čučne na svoje mjesto, ali kad nama odluke o takvim stvarima donose ljudi koji se u životu nisu popeli niti na jednu planinu, a kojih ima toliko u BiH. Čuj mene oni donose odluke, bas sam optimista. Oni i ne vide šta sve možemo da napravimo i koliko bolje možemo da živimo.  


Vjerovatno i živimo ovako teško, jer nas vode ljudi koji se baš ne mogu pohvaliti poznavanjem ljepota države kojom upravljaju. Poznavati državu ne znači vožnja autom ili helikopterom do neke destinacije. Budite realni, pa se zapitajte šta ste sve vidjeli u svojoj državi. Kladio bih se da naši ljudi više putuju van granica BiH, što je mnogo skuplje, a manje će da vide. Jako čudno, jer mi konstantno kukamo kako nemamo.

U svakom slučaju, ne znam za ništa bolje, a što bismo mogli s ponosom da predstavimo strancima kao Odličnu ponudu/Cool Deal. Svako u prirodi može da uživa u terapiji zvuka, boja, svjetla ili razgovoru sa kvalitetnim ljudima, samo to treba da poželi. Ko shvati da sebi ništa bolje ne može priuštiti, a za manje novaca, naći će način i vrijeme za novo iskustvo sa prirodom. Da sam siguran u ove riječi koje sam napisao, sama je pojava sve većeg broja avanturističkih klubova kojima želim od srca da uspiju. Samo treba da se fokusiraju na strane turiste koji mnogo više cijene ljepotu prirode koje toliko imamo. 

Prenj-Bosanski Himalaji

 Želim vam svima dobar provod ma gdje bili, pa makar i u kafani.

Grafika Boris Čikić
Fotografija Boris Čikić
Tekst Boris Čikić i Ljiljana Crnobrnja

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 
Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.

Teške teme za svakog nezaposlenog čoveka koji traži posao je: Šta radiš? Šta čekaš? Gdje se vidiš u budućnosti? Pritisak koji osjećaju vjerovatno je nepodnošljiv.

Odlazak mladih iz Bosne nije više stvar za statistiku, već za paniku, a ona, ta grozna statistika je poražavajuća. Nevjerovatne cifre se iščitavaju svaki mjesec.

Bosna i Hercegovina se pozdravila sa 150.000 mladih koji su otišli iz zemlje od ratnih devedesetih do danas.

Stopa nezaposlenosti je preko 63 % mladih, a istraživanja pokazuju da bi ih iz BiH rado otišlo i 70 %, da ima gdje i da zna kako.

Stvarni scenarijo ide ovako:

Ti si mlad, prepun entuzijazma, ideja i žara da pokreneš nešto u svojoj državi, a u toj želji konstantno nailaziš na zidove i zatvorena vrata. Prvo šta pomisliš da uradiš je da potražiš posao negde van granica svoje zemlje. Mnogi su uspjeli u pakovanju svojih kofera. Natjerali su se na potiskivanje emocija i progutali tu knedlu što im život pruža. Pozdravili se sa porodicom, prijateljima, čak su i neprijateljima zaboravili sve loše stvari i postupke. Roditeljima jeste teško, ali osjećaju u kostima svojim da biće bolje, kako za djecu, tako za njih, već potrošene starce. Nada se rađa, vjeruju oni. Djeca odlaze, postaju vaspitači, perači suđa, čistačice, medicinske sestre, a možda su završili i visoke škole. Osnivaju svoje porodice u tom dalekom svijetu. Djeca im prolaze kroz obrazovni sistem te države, gdje su im roditelji trbuhom za kruhom otišli i više nema nade za povratak, jer kuda i kome.

Okolina više nema razumjevanja za nadolazeće probleme mladih, jer kako kažu: "Njihovo je vrijeme prošlo, sada na mladima svijet ostaje."

Najtragičnije je to, što sve ovo država podržava na neki bolestan način. Kako?

Umjesto da se naprave programi za uspješno obučavanje i zapošljavanje mladih u svojoj zemlji, njima se otvaraju mala vrata za izlaz iz ove "zemlje gluposti" u kojoj se osjećaju nepoželjno, nesposobno i na teretu.

Istina je sledeća.

Političko tijelo je ubirač svih blagodeti, glavna spona sa vanjskim svijetom, a Vi, mali ljudi, što ih posmatrate sa TV-e ekrana, prestanite biti neodlučni.

Ili ostajete ili idete.

Nema tu neke velike dileme, kako god da okreneš predstoji borba teške kategorije.

Ako ostaješ suočićeš se sa korupcijom, nedostatkom vrijednosti, sistema, pravde, kulture, znanja. ... Ako ideš osjetićeš daljinu, težinu, samoću, nostalgiju i mada ćeš imati pune ormare i auto dobro, pitanje je kakva će ti ostati duša.

Suština je da ova drzava nije u stanju ni da prebroji ko je napustio zemlju. Kako će tek da riješava goruća pitanja i probleme? Možda vi znate rješenje.

Grafika Boris Čikić
Fotografija Ljiljana Crnobrnja
Tekst Ljiljana Crnobrnja

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 
Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.

Glupost je počela opasno da se širi. 
Svuda po svijetu, baš kao neki opasan virus.
Niko ne proglašava epidemiju. 
Nigdje nije ni vanredno stanje.

Bolest ima polaznu tačku, epicentar ili prostim jezikom „žarište“, pa kad dođe do njenog naglog širenja, odnosno epidemije, svjetski moćnici se kao zabrinu i okupe u cilju suzbijanja problema. U ovom slučaju kao da se desilo suprotno. Svi polovi, kontinenti, države, gradovi, a nažalost i sela,  srdačno su prihvatili ekspanziju gluposti, kao novi modni dodatak, hljeb nasušni ili neminovno zlo.  Mada je već odavno došlo vrijeme za paniku, niko ni da pomene nevjerovatne količine te pošasti koja navire poput lave, prijeteći da zahvati i ono malo umnih koji se bore za opstanak sivih ćelija, kako pojedinca, tako i cjelokupnog društva.
 

Ipak, gluposti se nešto mora priznati. Ona nije novi trend. Ona oduvijek postoji.

Znamo da sve pojave potiču odnekud, samo za glupost se niko ne javlja kao njen stvaralac. Zato je došlo vrijeme da se krivac javi i preuzme tapiju na glupost. Vrijeme je da postanemo „tvorci gluposti“. Ionako se toliko dugo pricaju vicevi o glupim Bosancima, da smo naviknuti na tu ideju. Kako god bilo, ta ista glupost bi trebalo da postane naš brend za izvoz. Umjesto što nemilice izvozimo mlade, perspektivne i pametne mozgove, došlo je vrijeme da pokušamo izvoziti tu rodnu i jako kvalitetnu glupost.

Iz prethodnog teksta da se naslutiti da će glupost.ba da bude blog portal, ali ....

Da bismo uspjeli izvesti glupost, potreban nam je materijalizovan proizvod. Naš mali tim okuplja par kreativaca, odlučnih da to i uspiju. Naše stavove želimo predstaviti u obliku pisanih tekstova, koji  prate grafike na raznim proizvodima. Svaki tekst, koji budemo objavili, ide uz minimalno jedan grafički dizajn štampan na proizvodu po Vašem izboru, i brzo je spreman za izvoz.

Kupovinom glupost.ba proizvoda podržavate izvoz gluposti iz Bosne i Hercegovine.

Kupujte glupost.ba proizvode, jer glupost je krenula van.

Grafika Boris Čikić
Tekst Ljiljana Crnobrnja

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 
Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.