NE ŽIVI DA BI VOZIO, VOZI DA BI ŽIVIO

Kad sam bio mlad i na vrhuncu snage, kao profesionalni sportista koji je igrao odbojku, imao sam pogrešno mišljenje o biciklizmu. Bože, pa šta oni vide u tome?! Sjediš, vrtiš pedale, pogled samo pravo i tako u nedogled. Nema glupljeg sporta od biciklizma, sigurno. To ne bih mogao nikako, bez obzira što sam sportista. Kako čovjek može tako glupo da troši svoje dragocjeno vrijeme? Takav stav, na temu pedalanja, trajao je sve do momenta kad sam prestao da se profesionalno bavim sportom. U tom momentu me je moj veliki prijatelj i mali brat, Tiho Dakić, nagovorio da sebi uzmem bicikl.

Tiho Dakić, čovjek avanturista

U tom periodu, pošto sam prestao sa aktivnim treninzima, imao sam ogromnu potrebu za fizičkim pražnjenjem, pa sam se počeo baviti svim ekstremnim sportovima, koji su mi bili nadohvat ruke. Redovno sam išao na rafting, gdje sam neko vrijeme i skiperisao. Upisao kurs speleologije, bavio se planinarstvom, slobodnim penjanjem, kenjoningom, ronjenjem, surfanjem. Sve sam želio da probam, i za sve sam imao vremena. Biciklizam nikako, ali... Tiho je bio uporan. Nemam riječi koliko sam mu zahvalan na istrajnosti. Kaže meni Tiho: „Kupi bicikl!“ „Brate, ja već imam bicikl.“ Njegova reakcija je bila da to nije bicikl, već nešto što ga imitira. Dogovorimo se da će mi on nabaviti pravi bicikl, i u slučaju da mi se ne svidi, nikom ništa, on će već da nađe kupca. U međuvremenu, dok je Tiho tražio to čudesno vozilo za mene, moj stari bicikl su ukrali. Bio je to znak. Tihin bicikl je došao kao kec na desetku. Bio je to treking bicikl, namijenjen za duge vožnje-putovanja. Nakon što sam ga probao, već sa prvim okretom pedale sam shvatio da ukradeni bicikl baš nije bio bicikl, jer je bio čelični, sa potpuno drugačijim osjećajem u vožnji. Naravno, kupio sam taj polovni bicikl za 400 KM.

 Poslije toga, Tiho me je redovno zvao na vožnje, a pošto sam imao vremena, svakodnevno smo se vozikali. Čak smo planirali nekakve velike vožnje po Evropi i Balkanu. Vožnje su krenule lagano da se pretvaraju u sve veće I veće poduhvate, jer sam ispitivao granice sopstvenog bića. Zajedno smo vozili od Berlina do Amsterdama, gdje su mi se oči otvorile, kao poslije dugogodišnjeg sljepila. Njemačka pravi raj za bicikliste, a Holandija pravi zen na točkovima. U Berlinu smo prisustvovali svjetskoj konferenciji vezanoj za transport, gdje smo saznali dosta lijepih informacija. Nisam vjerovao šta sve veliki gradovi rade kako bi poboljšali transport.
Ono što mi je bilo najinteresantnije kao podatak, bila je informacija kako se u Evropi tri sporta vode kao strateška. Nisam mogao ni da predstavim sebi šta bi to moglo da znači. Kasnije sam saznao da su u Evropi ljudi lijepo na papir stavili nekakvu računicu i podvukli crtu. Iznad crte se nalazilo sve ono negativno, što je normalno u današnjem društvu: bolovanje, stres, raspoloženje, osiguranje, lijekovi… Sve to je smanjivalo produktivnost. Naravno, došli su do podataka koliko godišnje gube novca i kako bi taj problem mogli redukovati.

Osećaj slobode, koji se ne može opisati

Svake godine Evropska unija ima plan da napravi 300 000 km biciklističkih staza, a ne sjećam se tačno koliko kilometara trim staza i koliko bazena. Znači, ljudi su shvatili da je pametnije ulagati u infrastrukturu koja ljude održava zdravijima, vedrijima, i zadovoljnijima.  Što će reći dugovečnijima i produktivnijima. Trošak ulaganja u infrastrukturu mnogo je manji od plaćanja onih, gore navedenih, zdravstvenih problema.

Valjda mi nemamo takvog matematičaram koji može napraviti sličnu računicu, niti nekoga ko može kvalitetno napraviti copy/paste, ali imamo stručnjake, koji stavljaju znak zabrane za bicikliste na jedinom uređenom mjestu, gdje nema saobraćaja za motorna vozila. Samo zbog toga što je neki klinac udario ženu nekog ministra i slomio joj ruku. Naravno da mi je žao žene, i bijesan sam na klinca. Samo što zbog jednog slučaja nemate pravo da nas sve osuđujete, pa još i gore, kaznite. Klince treba edukovati, a biciklu dozvoliti povratak na Šehitluke, i to samo zbog jedne činjenice.

Predjeli u kojima se uživa samo sa vjetrom u kosi

Ljudi, koji donose takve odluke, nisu ni svjesni koliko volje i energije je potrebno da se neko natjera popeti na Šehitluke biciklom. To je uspjeh, kojem se treba diviti. Recimo, u Sloveniji ljudi registruju svaki uspon pojedinog bicikliste i pješaka. U njihovom društvu je to jako poštovano. Pješaci imaju prioritet na stazi, i biciklisti moraju da vode računa o njima, pogotovo o djeci, jer nema šanse da svaki roditelj može da sputava dijete u uživanju slobodnog kretanja. Najveća nagrada za biciklistu, koji se popeo na tako težak uspon, je spust sa brda, ali to nije opcija u ovom slučaju. Kad god sam vozio na Šehitluke, uvijek su me pješaci bodrili, divili se mojim naporima i kad god bih u spustu vidio nekog, odmah bih usporio do brzine kretanja pješaka. Za mene je ta dionica bila kao nekakva lokacija za odličan trening. Trošio sam jako malo vremena, a postizao jako dobre rezultate.

Iza sebe sam ostavio puno kilometara i neke nevjerovatne vožnje. Rekord mi je vožnja od preko 400 kilometara za jedan dan. Bicikl bih preporučio svakome. Poželio bih vam i da probate putovati sa njim više dana. Svako ko se odvaži, a ima bilo kakva pitanja i nedoumice, slobodno neka piše, pita, tu sam za sve nejasnoće. Toliko dugujem ovom društvu, upravo zbog čovjeka koji je meni otvorio oči.

Grafika Boris Čikić
Fotografija Boris Čikić
Tekst Boris Čikić i Ljiljana Crnobrnja

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 

Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.