Naslov skraćen maksimalno, ali  poruka je jasna. Ništa novo, jer kod nas se često koristi tako okrnjen naslov. Možda se baš tu kriju uzroci problema, uzroci koje ne primjećujemo? Nevjerovatno je koliko smo daleko od  rješavanja uzroka/problema, a i kako ne bismo bili, kad imamo toliko rupa za zakrpiti. Kako možemo drugačije – odgovor ne znamo? Ne brinemo previše. Nada je uvijek tik uz misao da će ona druga godina, biti bolja i srećnija... Novo je uvijek bolje.

Kako god... skeniram nekakav niz od dvadesetak godina unazad.  Imam osjećaj da su te srećnije godine ostale za nama. Svaki novi doček donosio je novo slavlje, a ona prethodna, šta s njom... Sada znam da je bila bolja, ali ipak ostaje u zaboravu. Valjalo je ljudima mnogo toga što prije zaboraviti. Kako je to uopšte moguće? Izgleda prosto nevjerovatno,  jer kao da postoji mjera koja tjera ljude u  zaborav. Koliko odliti iz svake predhodne godine, kako ova naredna ne bi bila još lošija ? I koliko god se trudio, ono loše, svjesno ili ne, prelijemo u novu godinu ... Nabaci osmijeh. Dočekaj je uz sve počasti jedne proslave za primjer... a-ha. 

Ne pričam ja o ličnim željama, razmišljam o kolektivu, jer uvijek sam vjerovao da srećno društvo čini srećnog pojedinca. Da li ste srećni? Bićemo, evo samo da nam dođe taj novi američki kredit od nekih 300 miliona.  Mora da je baš prigustilo,  jer ona priča da je draže rusko govno od američke torte, polako odlazi u zaborav. Da li postajemo samo gluplji ili jednostavno naše postupke pravdamo nemoći da podvučemo crtu ispod koje nećemo ići? Do crte smo davno došli , sada smo je čak i prešli. 

Dogorelo odavno, ali neka bude srećna i ova Nova Godina

Novi kredit je, rekao bih,  glupost koja se skupo plaća.  Kredit  nije namijenjen za projekte koje treba sprovesti. On će nam poslužiti da se vratimo unazad,  na početnu tačku, tamo iza crte. Šta će nama projekti kad mi imamo toliko rupa koje valja zakrpiti. Treba uzeti keš i dati penzionerima i ostalim socijalnim grupama. Jasno da su penzioneri  pošteno zaradili svoj novac, ali... Zar nije priča išla da za jednog penzionera treba da radi pet do sedam mladih ljudi? Čini mi se da je taj omjer danas 1:1. Premaštovito je za nas da  napravimo kombinaciju iz keca u dvicu. Bar se na to ne bih kladio u ovakvim uslovima. Dok god ne budemo novac trošili na mlade, sve ćemo više tonuti,  a one crte ni na vidiku ni sa jedne strane. 

Nova je pred nama, skora da čujem onog bradonju da viče xoxoxox.... Robne kuće i butici su okićeni. Sigurno neki imaju novca da kupe novogodišnji duh. Imam osjećaj da bez te „kešovine“ ništa nismo u stanju napraviti?! Novac je jedina motivacija. Primjer: Moja najbolja prijateljica pokazuje fotografije nekim prijateljima iz inostranstva, baš sa proslave nove godine. Pošto je moja frendica skromna i mudra, ono malo novaca što zaradi, ne troši na suvišna putovanja. Tako da su stranci posmatrali fotkice, zadnjih desetak godina, samo one koje su napravljene u Gospodskoj ulici u Banjaluci. Vedra i puna energije na prelijepim fotografijama. Slijedi komentar, jednog od stranaca koji  posmatra njene fotografije: „Kako ti se dalo toliko puta presvlačiti“?  Molim?  Ne kontam?? Odgovara zbunjeno, ali jednostavno pojašnjava da je već  desetak godina isti nakit, na istom mjestu. Jedina uočljiva razlika je da ga je sve manje, jer te svjetlosne trake nažalost ne mogu trajati vječno, pa se očekuje da neće trajati duže od još deset godina.  Šetanje takvim trgom podseća na boravak u jeftinom indijskom restoranu.

Gospodska ulica, Banja Luka

Priča o nakitu i nije toliko važna. Mislim, šta je kod nas istinski bitno, jer sve je banalizovano. Radovati se znamo samo uz hektolitre alkohola, i to uglavnom povodom nečijih tuđih sportskih uspjeha. Moglo se malo ukrasiti, ali nije se htijelo. Vjerujem ni znalo, jer potrebno je uložiti malo energije i kreativnosti. Zamislite da je vlasnicima tih silnih butika po Gospodskoj, određeno od tamo nekog referenta iz Opštine, da ukrase jedan dio Gospodske... Auuu, kakav bi to Indijski restoran bio, ne kao onaj jeftini, već sa bar četiri zvjezdice.  Ali... šta bijeli zaštićeni međedi u opštinskoj upravi znaju o ulogu energije ... a i zašto bi kada je lova svakako njihova. Ponavljam se, ali istina mora da se ponavlja. Previše se laži smatra za istinu, jer ih urezuju u posmatračeve mozgove putem svih medija. 

Kažu, lako je biti privatnik, e pa lažu! Odmah naspram Gospodske, nalazi se grupa ljudi koja ulaže energiju u jedan projekat. Hvaljen, ali i kritikovan. Opet očekivano, jer kod nas takve postupke prvo  dočekamo na nož. Da nije onih koji prodaju maglu, ovi ljudi koji rade simpa Zimzograd bi sigurno  našli način da ljepše okite i Gospodsku ulicu. Ma i Zimzograd bi organizovali bolje. Pohvalio bih Zimzograd, ali i energiju koju ulažu ljudi, kako bi ostvarili kakav takav profit. Posmatrajući ostale Zimzograde, koji se rade u metropolama, onom našem lunaparku nikako nije mjesto na glavnom trgu. Znam, niti je Banja Luka metropola, niti sam ja iz metropole, ali opet... ne treba praviti cirkus u centru bilo koga grada. Elem, prošetam neko veče sa majkom, čiji su korijeni sa sela, i kaže ona meni: " 'Ajde sine da i ja malo vidim taj Zimzograd." Napravimo jedan đir, kada će ona meni razočarano: "A joj sine, pa ovo je kao naš seoski zbor, samo sa jelkom." Dodaje ... fino je ... onako tiho, da bar malo uljepša sopstveno mišljenje. Nadam se da će organizatori ovo shvatiti kao kompliment, jer sigurno mogu bolje od one Daj narodu samo hljeba i igara!. Pogotovo što sve manje ljudi ide na bilo kakve izlete kroz grad.  

Djeca vole Zimzograd. Roditelji, onako. Skupa zabava. Jedan krug, bilo čega, u zabavnom parku je 2 KM. Tri kruga, čaj i krofna jednako 10 KM. Jedno dijete, jedan dan. Možda je bolje da ćutim. Praznici će biti komplikovani...moraćemo zaobilaziti izlaske u "Grad", jer šetnja skupo košta. Žao mi je što ovo pišem, ipak moraju ljudi zaraditi, jer organizacija Zimzograda košta...

Hm, možda ćemo dići pozajmicu... možda kredit, pa da zajedno dočekamo tu sledeću srećniju novu godinu, koja bi trebala doći...Ma doći će, a ?..A-ha...

Grafika Boris Čikić
Tekst Ljiljana Preradović i Boris Čikić

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 

Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.

Dok sam odrastao, a korijeni su mi iz sela sa ponosne Kozare, često sam imao priliku da čujem izraz Pičkin dim. Zamislite klinca koji pokušava da odgonetne šta bi to moglo da bude, dok se svi smiju njegovoj ljubopitljivoj faci.

Mislim da sam bio u top deset najnemirnije i najblesavije djece na planeti, bar u tom periodu. Znači,  jako svojeglav i spreman na svakojake budaleštine. Iako takav, imao sam jako puno sreće u životu, sad kada pogledam kako sam prošao put od trideset i osam godina. Smatram da sam baš srećković.
Za neke događaje mogu samo da kažem da su me vile pronosale. Zadovoljan sam što sam uopšte živ. Ipak, vratiću se na sreću. Nje sam imao u velikim količinama.

Da, moram se vratiti na sreću pošto ima veze sa ovom temom.

Spomenike dizati hrabrim i mudrim majkama

Hvala dragoj majci, koja je u ključnom momentu pokazala ogromnu mudrost. Ne mogu svega da se sjetim iz tog perioda života, ali se sećam kako me je posadila ispred sebe i upoznala sa cigarama na jedan simpatičan način. Mislim da je to bilo  početkom drugog srednje. Naravno da sam tada  znao šta su cigare, ali nisam ih nikad probao. Mogao sam da vidim kul likove koji ih već neko vrijeme koriste. Kako nekom klincu koji je svojeglav reći nemoj? U mom slučaju vjerujem, da je na bilo koji način u sklopu rečenice bila iskorištena riječ nemoj, da se ja danas ne bih mogao pohvaliti da cigaretu nikad nisam probao. Međutim, majka je bila jako mudra i znala je da ne smije nikako reći tu odbojnu reč Nemoj.

Selo Podgradci. Imam 16 godina. Jesen je. Sjedim ispod požutjele vinove loze. Dišem. Razmišljam. Miris pečene šljive, miris dobro poznatog maminog pekmeza širi se oko kuće. Srećan sam. Razmišljam kako je lijepo biti ja. Razmišljam da ću biti sam kod kuće u Banja Luci. Izaći ću sa jaranima. Mogu doći do mene. Kupićemo neko vino, i probati pljugu..svi je puše, a oni stariji momci su baš frajeri. I meni će da stoji cigara. Postaću frajer.
Mama Božana dolazi sa tanjirićem pekmeza i kaže: "Sine, hoćeš li probati?". "Odličan je mama."- kažem. Pitam je da li će ostati na selu preko vikenda. Kaže da hoće i pogleda me ispod oka i upita: "Zašto me to pitaš? Imaš neke planove frajeru?". Ne lažem je i kažem da će mi doći jarani, pa ćemo malo izaći. Tražim novaca. Gleda me ozbiljno,  gledam i ja nju. Hrabro, onako frajerski. Pita me: Sine, a pijete li vi kada izađete?". Kažem ja da je to samo jedna piva, možda čaša vina... "Pušite li?". "Ma jok, to je odvratno!"- kažem ja kao iz topa. Dovoljna je bila moja reakcija da shvati da nešto muljam, kao i svaki tinejdžer. Pošto je medicinski radnik, i svoj život je posvetila zdravlju i zdravom
životu, pa se trudila da takav stil života prenese i na svoje dvoje djece.  Kaže ona meni- "Borise, 'ajde udahni i izdahni. Duboko, koliko god možeš. Gledam je blijedo, ali ipak to uradim. Ipak, trebam dobiti lovu za izlazak i ne bih da se sada nadmudrujem i svađam sa njom. Ipak je ona glavna. Uradim što je tražila. "I? Kako je?" Kratko odgovorim: "Pa dobro, lijepo je disati punim plućima." Kaže ona:"Aha ..znači voliš da dišeš?!". Nakon toga, prstima mi zatvori nos. Dlanom usta. Ponovo me, nakon par sekundi, pita kako mi je. Bez odgovora je gledam, oči mi se šire u čudu, a ne mogu ni da dišem... Spušta ruku...halapljivo udišem vazduh. Kratko me je pogledala i rekla: "Otac i ja ti nećemo dati ni dinara za to sranje od cigara. Sine, ja želim da ti dišeš. Želim da živiš!"

U tom periodu života sam znao milijardu boljih načina da iskoristim taj dinar, jer sam imao mnoga interesovanja. Oni kul likovi nisu imali takvu sreću sa svojim roditeljima. Pretpostavljam da su roditelji promašili taj jako bitan momenat kad su trebali biti mudri.

Mogli ste skontati da nisam pušač,  a tupiti pušaču kako su cigare štetne je poprilično debilno. Pogotovo zbog toga što to oni sami najbolje znaju. Nisu ljudi baš toliko glupi, ali jesu jako sebični. E, o toj sebičnosti bi se knjiga mogla napisati,  a ja ću pokušati da skratim priču. Pošto skraćujem odmah ću da prepolovim grupu ljudi pa ću fokus staviti na žene, jer su muškarci, pa i nebitni kad je ovo u pitanju.

Djevojke često znam upitati da li bi kad bi imale dijete željele da mu priušte svašta? Koliko bi ga voljele? Pretpostavljate, odgovor je uvijek isti. Dale bi mu sve, a i voljele bi ga najviše na cijelom svijetu. Normalno, jel'? Devet mjeseci u stomaku, neraskidiva veza je uspostavljena, a po rođenju i ljubav se do kraja rasplamsala. Muškarci nikad neće moći osjetiti takvu vrstu ljubavi, ali mogu bar imati poštovanje prema tome. Pa u svrhu toga evo jedna predivna rečenica.

Kad bi majku čitav život nosili na leđima, bilo bi malo! 

Vi imate izbor, beba nema

Nažalost nisu ni žene danas toliko zlatne. Znate onaj problem sa sebičnosti, jako je prisutan, a kod žena se osjeti mnogo više, nego kod muškaraca pušača. Žena djetetu, koje kako kaže voli najviše na svijetu, treba dati najbolji mogući metabolizam,  a već je rekla da bi mu sve dala. To mi nikako ne ide u glavu, a znaju se pojadati kako dijete ima alergiju ili šta već drugo, ne daj Bože. Neće si postaviti pitanje - "Jesam li mu baš dala sve što sam mu mogla dati?"
Drage žene, pamet u glavu dok je vrijeme. Sad bar možete da guglate o toj problematici, ako ne želite slušati ljude koji vas vole i kojima je stalo do vas.

Ljudima koji puše često kažem da imaju tri grupe pušača, pa da ih nabrojim:

1.     oni koji su jako pristojni - neće nikad zapaliti u bilo čijem prisustvu.

2.     oni koji su djelimično pristojni – postavit će pitanje da li mogu da zapale.

3.     apsolutno nepristojni – koji će samo zapaliti.

Izvinjavam se svakome ko nije zadovoljan grupom u kojoj se prepoznao.

E sad, kad smo ljude lijepo grupisali, da vidimo kako to izgleda u stvarnom životu. Imamo zakon o zabrani pušenja na javnom mjestu koji se naravno nikako ne poštuje. Kao ni većina zakona koje imamo. Ne znam samo čemu će nam zakoni koji nikako ne piju vode. Tu nema smisla ni pisati o gluposti koliko je smiješno. Sve vam je to zbog one sebičnosti koju nosi svako od nas, bio on pušač ili ne. Jedino rješenje za ovu problematiku je imati čvrst stav zvani karakter. U suprotnom, sve će to i dalje biti samo PIČKIN DIM.

Grafika Boris Čikić
Tekst Boris Čikić
Fotografije public domain 

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 

Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.

Proces аnаlizirаnjа nije mi nikada bio strаn. Često pretjerаno ulаzeći u detаlje, neskromno, rekla bih u suštinu, nаilаzilа sаm nа rаzočаrenja. Koliko god duboko dа sаm kopаlа ili sаmo grebаlа po površini, nisаm uspjelа nаći u čovjeku ništа  više od želje dа imа mаlo više, dа je mаlo više slobodаn, dа mаlo više znа. Zаključаk je uvijek bio isti: "Mnogo poželjesmo, mаlo učinismo" .

Dok ovo pišem, ne izdvаjаm sebe kаo boljeg ili sаvjesnijeg pojedincа, iz ovog nаšeg iskompleksirаnog i duhovno osаkаćenog društvа. Ne mislim dа je u nekoj drugoj držаvi, republici ili entitetu bolje.  Iskreno me boli uvo kаko je tаmo negdje, jer želim dа je bolje ovdje i sаdа.

Ima ko može....

Ove godine u BiH je uvezen  “Bentley Continental GT V8S” vrijedаn  310.797 KM.  Dаdžbine zа uvoz jednog ovаkvog vozilа su veće od petogodišnje zаrаde prosječnog  rаdnikа u BiH. Dok držim mikrofon i pitаm borcа prve kаtegorije Vojske Republike Srpske, kаko i od čegа živi,  informаcijа  o Bentliju me proganja u mislima. Nije jednostаvno pitаti čovjekа od čegа živi, а znаti odgovor unаprijed. Od veresije! Bogu hvala, pa nam  država na tu svetinju nije udarila porez.

Nije jednostаvno gledаti suze šezdesetogodišnjeg borcа, vidjeti ruke koje se tresu dok drži trаnspаrent nа kojem piše: "Rаdim, а glаdаn sаm". Još teže je kаdа ti kolege “profesionаlci” kаžu, onаko sа gаđenjem, mа štа više ovi hoće, dokle će dа budu u štrаjku (radnici Kosmosa obilježili godinu po broju štrajkova). Odgovor jednostаvniji dа ne može biti bаnаlniji: "Hoće svojih 15 plаtа i 8 godinа neplаćenih doprinosа".
Malo li je?
Rаdnik Kosmosа, kаo pojedinаc potpuno je nebitаn u ovoj pričici. Bitni ste vi, baš kao i ja u svemu tome. Odnos svih nas premа poslu. Životu. Dаnаs i sutrа. Da li imamo snage , svijesti i želje da  tragamo zа odgovorom nа pitаnjа: Dа li smo dovoljno dobri? Zаslužujemo  li više?  Ja BiH, ali mi ne daju! Čini mi se da se sva filozofija, isprdka od ove države može sažeti u ovih par riječi.

Volim našu prirodu, da se ne lažemo, netaknutu divljinu i neorganizovanost iste.  To je to, ništa drugo ne volim.

Ne volim kako se izražavamo, kako zvučimo dok vodimo razgovor, tj. dok galamimo. 

Ne volim na koji način pripremamo hranu  i kako je trošimo.

Ne volim kako hodamo ulicom, jer svaki pješak (manje više), hoda kao da je apsolutni vladar asfalta.

Ne volim glupave i nevaspitane klince, pogotovo one navijački raspoložene.

Opismenimo se

Ne volim cice koje kao prostitutke hodaju po banjalučkim trgovima, odlaze usijanim makadamom na  javno-privatni posao (bukvalno su sve njihove radne obaveze svedene na javnu kuću u privatnoj formi).

Ne volim roditelje koji konstantno kritikuju profesore, nastavnike, učitelje, kao ono "Čuj ona krava od nastavnice je dala mojoj „ljubimici“ jedinicu! Odakle joj  pravo da mom dijetetu daje tako nisku ocjenu! ". Inače, klinci su im vaspitno zapušteni. Nepismeni, uz trajnu nemogućnost opismenjavanja. Ne previše bistri, ali zato vaspitani kao da su svemogući i apsolutno najbolji u svemu!

Ne volim  kako se ljudi ponašaju u pozorištu. Neokupani. Neočešljani. Neugledni. Dešava se da ima i onih u trenerkama koji dolaze u jedino nacionalno pozorište.

Ne volim kulturnu scenu koja teži ružičastoj popularnosti. Kratkofil, filmski festival je bio izuzetak. U nedostatku novca, postao je bolji nego ikad, neopterećen formom, a pretrpan dobrim filmovima, radionicama koje umjetnost približavaju klicima sa poteškoćama u razvoju, a „tajni vrt“ pretvaraju u večernju oazu za dušu i bijeg od gradske truleži. Znate onu narodnu,  "Kada mi je najgore - najbolji sam." Nije izdržao ni ovaj kulturni biser...nema ga više.

Ne volim se voziti gradskim аutobusom. Mnogo je neistuširanih, uglavnom muškaraca, čiji je miris znoja i duvana u ustajaloj sintetici, prožet mirisom piva jednostavno nepodnošljiv. Neobrijana i sumorna lica od brige, nabijena u neklimatizovanim gradskim autobusima, ne bude u meni saosjećanje, već bjes što su se svi predali. Što smo postali tako neugledni. Ne čudi otkuda toliki jad,  pа dovoljno nas je pomirisati - Smrdimo!

Ne volim lažne karijeriste u jeftinim odijelima i  cice u til košuljama sa šljaštavim ogrlicama, koji ulažu dodatni napor da izgledaju što poslovnije dok vode žustri razgovor na telefonu sa još žustrijim poslovnim partnerom, а sve se to odvija u Gospodskoj.

Ne volim  Gospodsku ulicu, jer je poprimila karakter zborovskih razmjera. Slušajte, govorim iz iskustva. Bila sam na zboru i sjedila pod šatorom. Dok se mili zvukovi pjevaljki vulgarno i nasilno mješaju i stvaraju šizofrene zvuke, koji izvlače istoimenu bolest kod prisutnih posmatrača. Znači, u samom centru grada, u zanatskom, obitavaju kafane sa živim svirkama. Tik jedna uz drugu bore se da dominiraju popularnošću. U jednoj su hit do hita oni sa  MTV-a, a odmah uz nju „one man show“. Mladić koji njeguje folk zvuk i svim silama pokušava da zabavi raju. Bez prestanka. Oko  sata.  Žao mi ga bilo posmatrati. Čak je u jednom momentu stаo, zapalio cigaru, i kao opušteno pjevuši i puši, dok u isti mah curke sa kikama mrdaju guzove. Mislim da je moravac bio. Bi mi žao što nagrđuju to kolo.

Ja BiH, samo ne znam kako?!

Danas radim neku glupavu anketu. Mislim, one uopšte nemaju smisla, ali nadam se da ću usput čuti neku zanimljivu priču, pa se njoj posvetiti. Što se i dogodi ponekad, ali ljudi bježe od mene kao da imam mitraljez u ruci. U tolikoj su agoniji kada vide kameru, da  se lijepe uz zidove prodavnica samo kako bi nas izbjegli. Naravno, uredno se smješkaju i kao dobacuju da su jako zauzeti. Žure. Imaju posla i to. Kontam ko koga ovdje j....., pa zar kod nas stopa nezaposlenosti nije zaista velika? Pitam se gdje žure toliko? U još veću propast?!

Ako mislite dа je jednostаvno biti novinаr. Vаrаte se. Što si duže u ovom zаnаtu, umjetnost opstаnkа je sve težа. Želudаc sve slаbiji, а bijes sve prisutniji.

Srećni nam predstojeći praznici, uz iskreno nadanje da ćemo početi da učimo da budemo bolji!

Grafika Boris Čikić
Tekst Ljiljana Preradović
Fotografije public domain

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 

Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.

Kojoj god generaciji da pripadate i kako god da okrenete, nekada ste bili ili ste još uvijek mladi. Tako stoji pretpostavka da ste ovu rečenicu, "Na mladima svijet ostaje", čuli bar jednom, ako ne i više hiljada puta. Šta nam ona poručuje?

Majka sam dvojici dječaka i često razmišljam o njihovoj budućnosti. Strah me je kad vidim šta su nama ostavili naši roditelji, a pitam se šta ćemo mi ostaviti svojoj djeci. Već 25 godina posmatram raspad sistema. Nije samo Bosna i Hercegovina ta koja sistemski propada. To je postalo globalno stanje.

Kad kažem "strah od onoga šta su nama naši roditelji ostavili", mislim na sve prošle generacije roditelja. Onih koji su lagodno živjeli u sopstvenim stanovima. Sa obiljem poslovnih ponuda. Mogli su da biraju. Danas je mlad čovjek sretan ako dobije stan od roditelja. Ili od pokojne bake. Za posao moraš da budeš u najmanju ruku hobotnica mađioničar, da bi radio posao koji voliš.

Posao koji voliš! 

Ko te pita šta ti voliš?

Veliki biznismen, kralj svakog posla

Da se vratimo na temu sranja koje društvo konstantno ostavlja mladima u amanet. Hrpa otpada koji ostavljamo za sobom zagađujući sopstvenu životnu sredinu fasciniraju. Ljudi, zar smo toliko sebični i nemarni prema mladim ljudima. Nažalost, nije samo otpad u pitanju, sranje je mnogo obimnije.

Kompletan sistem ne ide na ruku mladima, a oni su u svakom društvu pokretačka snaga. Jedini stub društva, koji može da privređuje. Sad bi neki stari prdonja rekao: "Pa ja više radim, sa svojih 45 godina radnog staža, nego neki mladi čovjek!" Istina, ali kao što rekoh, posla ima jako malo,  a i to što ima, u većini slučajeva se radi nakaradno. (O tome u nekoj drugoj priči.)

Nije me pisanije slučajno odvelo u drugom pravcu, jer u pitanju su zatvoreni krugovi, koje je teško raskinuti, ali ipak je moguće. Ako postoji dobra volja. Bar tako vjerujem.

Danas ni mladi neće da rade. Nisu ludi. Za tako male pare, a pod torturom Velikih biznismena. Pogledajte samo odnose plata i cijena hrane, odeće ili bilo koje robe u radnjama. Pritom je roba 99.9% uvoz iz raznih zemalja.  Valjda nam je tako jeftinije. Zašto je sve tako zapetljano i nejasno? Ljudi nisu glupi, svi znaju kome takva jednačina najviše odgovara. S druge strane i jesu glupi, jer očekuju da baš ti donesu promjene.

Toliko je sranje, da i meni što pišem o tome, sve to poprilično smrdi. Kad kod nas nešto smrdi, najbolje ga je malo umirisati ili estetski začiniti, recimo jagodom na vrhu.

Kako lijepo zvuči: Banjaluka je grad Mladih ili Univerzitetski grad.

Na mladima sranje ostaje

Taj grad mladih, u budžetu nema ni definisana sretstva za ovu populaciju, dok u zemljama EU opštine izdvajaju do 50% budžeta za mlade. Za razliku od svih ostalih populacija, mladi sredstva mogu da vraćaju. Sredstva za mlade ljude nisu trošenje, nego ulaganje, a to naše glavešine nikako da skontaju. Valjda su previše zaokupljeni poslom ubiranja poreza kojim pune budžete za svoje kampanje, "poslovna" putovanja, vozne parkove, velelepne građevine za doček drugih glavešina itd. Ništa vam nije bolje ni kod reči Univerzitetski. Studenata je vječito 30 000. Valjda je toliko potrebno da se mogu isplaćivati plate profesorima i dekanima, koji kada se dohvate stolice, ne mjenjaju ništa. Samo je bitno da se dokopaju.

Takvo nam je bilo učenje od malih nogu. "Sine završi školu i onda se ništa ne sikiraj." Aman ljudi, škola je samo alat. Poslije sa tim alatom treba raditi, ali i nastaviti ga usavršavati. Na kraju krajeva ta nezainteresovanost za napredak počinje najviše da smrdi.

Jedni nemoćno sjede, dok drugi alavo troše...

Nakon toga, dođete do podatka kako je prolaznost na univerzitetu 5-7%. Da li vam to zvuči poražavajuće? Koliko je to bačenog vremena od onih 30 000 studenata? Koji kad završe školovanje, treba da počnu da privređuju. Pa da je svaki student, svaki dan, samo po jednu ciglu napravio, do sada bismo imali najveću ciglanu u Evropi. Nažalost, da bi se napravila jedna cigla dnevno, potrebna je volja, koje mi kao društvo nemamo. Ne djeluje da ćemo je još dugo imati.

Neću da budem još jedna koja kudi mlade. Nije lijepo kuditi, onoga kojega je moliti.

Ljudi, trgnite se, jer mnogo energije treba da utrošite da bi se popeli na vrh smrdljivog brijega koji su vam napravili/ostavili stariji. Hajde da zavrnemo rukave, svi zajedno, pa da čistimo!

Ne treba maštati o savršenstvu, ali... kad bi svaki dan bili samo malo produktivniji, još u pravom smijeru. Gdje bi nam kraj bio?

Grafika Boris Čikić
Tekst Ljiljana Crnobrnja i Boris Čikić
Fotografije public domain

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 
Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.