Pričaju Vlada i Lola.

VLADA: Uradi to!

LOLA: Hoću..

VLADA: Kada?

LOLA: Pa, odmah...

VLADA: Nemoj odmah. Hoću sada da uradiš!

LOLA: Dobro. Hoću.

VLADA: Pa hajde!

LOLA: Čekaj...

VLADA: Pa šta sada čekaš?

LOLA: Pa čekam da mi kažeš šta treba da uradim!

VLADA: Aha...Idi i ubij!

Jutro me probudilo sa viješću da se u mom naselju "skriva" medvjed, tačnije medvjedica. Kažu ohrabrila se da uđe u naseljeno mjesto pa tako okuražena danima lutala od Laktaša sve do Banjaluke. Digla se panika. Izvještavaju novinari. Pišu građani. Usijale se socijalne mreže. Dan prije tugovali za Parizom, danas, ha čuj Pariz, pa medvjed je u gradu! Iz minute u minutu izvještava se o kretanju ove divlje i međunarodno zaštićene životinje. Svi prate, i ja pratim dok pomišljam da smo tužna nacija kada se ovolika panika digla samo zbog medvjeda. Pa da, strah je čudo. Voli ovaj naš narod da živi. Voli život više od svega. Više od časti, znanja, poštenja... ma sve samo da smo živi i da se ima šta u kljun stavit'.

I tako naravno borba je u toku, spašavaju se životi. Bum... mislim da je jedan metak ispaljen... bum.....1:0 za čovjeka! Medvjed pao. Medvjed pao. Zadatak izvršen...avaj...

"Lovci, koji su u Banjaluci okružili medvjeda u naselju Lazarevo, odlučili su da ga ubiju. "

Ova novinarska najava sublimirala je i pitanje i odgovor. Rekla je sve što se naglas već dugo govori o nama. Pošto po prirodi nisam osoba koja će prvo da osuđuje, ipak sam čovjek, prije nego što sam odlučila da negativno ocijenim odluku nalogodavaca da medvjed bude ubijen kako bi se spriječila potencijalna opasnost pokušala sam da sagledam činjenično stanje.Gladan i dezorijentisan medvjed, realno je mogao da napadne dijete, ili već nekoga u naselju. Medvjed je danima bio među nama, narod se opravdano plašio. Medvjed je mogao da napadne, ali na sreću nije i tako su se obistinile poruke koje je i pomoćnik ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske danima govorio: "MEDVJED NIJE OPASAN, MEDVJED NIJE OPASAN".

 Inače radilo se o mladoj medvjedici, a predpostavlja se da je sišla iz svog prirodnog staništa, za koje sa sigurnošću niko nije mogao reći koje: Manjača, Kozara, Kotor Varoš....

Pošto je drama oko medvjedice danima trajala, svi su već znali da naša Lovačka društva i nadležno ministarstvo ne raspolažu sa sredstvima za uspavljiuvanje, puškom za omamljivanje i klopkama sa kojima bi se ova divlja životinja mogla savladati na bezbjedan način.Najbliža puška u datom momentu se nalazila u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. Medvjed lutao danima, imali su vremena da je dopreme, ali nisu.

Naprosto, čovjek se zapita pa kako je to moguće kada i obični laik može online da kupi za 300 eura pušku sa sredstvima za omamljivanje, a stotine hiljada maraka se daju za subvencije raznoraznih poljoprivrednih dobara, koja i ne postoje! 

 

Kako jedna Vladina INSTITUCIJA nije planirala budžetom sredstva za ovakvo nešto ako uzmemo u obzir da smo mi ipak područje sa bogatim biljnim i životinjskim svijetom, da su nam medo, lisica, vuk, divlja svinja domaće životinje? Kako? Lako! Mi ne planiramo. Mi delamo u datom momentu, ako treba i ubićemo, samo da riješimo zadatak što prije i što jeftinije...jedan medvjedov život ne vrijedi ništa!

Opet se nasmijem i sama sebi kažem, pa zašto bi o tome unaprijed razmišljali, kada nisu ni o poplavama. Čuj da razmišljaju o nekoj zaštićenoj vrsti, pa oni su djeci počeli da truju, da isto to odgovorno ministarstvo, uvezli sjeme GMO kukuruza, soje i to kao humanitarnu pomoć nakon poplava...

Policija je jasno poručila da u slučaju da dođe do bilo kakve komplikacije, ako medvjed napadne nekoga ili uništi nečiju imovinu, odgovornost će snositi Lovačko udruženje. E tu je odgovor svega -od odgovornosti se biježi, u našoj zemlji je niko ne preuzima.

Jasno da je narod strahovao, ali iz straha se čine gluposti i ovaj put je bilo tako.

Jednostavno, medvjed nije smio biti ubijen, jer je mogao biti uspavan! Sigurno se pitate, onako realno, pa čemu sva ova priča o medvjedu, kada je kompletna zemaljska kugla u banani. Pa upravo zato, što smo ovakvim postupcima još više zagadili zemlju kao mjesto na kojem želim da živim. S kojom mogu da se ponosim.

Meni je medvjed samo simbolika našeg mentalnog sklopa, gluposti, površnosti, rušilačke energije , nespremnosti da se inteligencijom borimo itd. Mogla bih ja ovako u nedogled. Dokaz da je pozitivan čovjek postao rijetka, ali još uvijek nezaštićena vrsta.

Imamo Ministarstvo šumarstva, privrede i vodoprivrede. Imamo savjetnika za lov. Imamo Republički zavod za zaštitu prirodnog nasljeđa RS. Imamo veterinarske stanice. Imamo Prirodno matematički fakultet. Imamo Udruženja za zaštitu životinja. Imamo sve, samo ne i mozga!

Dobar dan i doviđenja!

Grafika Boris Čikić
Tekst Ljiljana Preradović

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 

Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.

U našem narodu ima puno mudrih i poučnih poslovica, a dvije se odnose baš na ovu temu.
"Što se mora, nije teško" i "Samo se umrijeti mora". Činjenice su koje traju, od kad je vijeka i čovjeka.

Ne znam kako su ljudi prije doživljavali smrt i gubitak voljene osobe, ali mi se čini da danas od svega toga pravimo veliku dramu, bez obzira što svi znamo da će nas ista sudbina zadesiti prije ili kasnije. Prijateljica mi je rekla da je, po pravilima psihologije, normalno tugovati do dvije godine, a da je sve preko toga već preraslo u neki vid mentalne bolesti. Kako je moguće postaviti granicu i reći nekome do kad da tuguje za izgubljenom dragom osobom? Nekako mi to nema smisla, jer nismo svi isti. Neko je manje, a neko više emotivan. U jednom razgovoru o emocijama sa drugarom Davidom (psiholog po struci), složio sam se da svako živo biće u sebi ima sopstveni mehanizam, s kojim može da pomogne sebi, šta god da je u pitanju, s tim da neki ljudi imaju odredene barijere, pa im je potrebna stručna pomoć kako bi ih prevazišli. Problem je što se kod nas mentalna higijena još nije upoznala s našim društvom. Kod nas se sve preuveličava, pa i tuga, patnja i bol.

Nego da nastavim sa pričom.

Često sam razmišljao o tome šta je smrt. Teški sam emotivac i mislim da nije bilo sahrane na kojoj nisam oplakao. Dovoljno bi mi bilo da vidim poznato uplakano lice, pa da i ja pustim suzu. Pravu mušku. Sad bi ove naše balkanske muškarcine odmah rekle da nema muških suza, ali nekako mi
bude drago, čim se počnu izbacivati jaki aduti za te tvrdnje. Bar vidiš s kim koju kartu treba da odigraš, a i s kim imaš posla.

Imam osjećaj da mi prijaju suze, baš svaki put kad ih pustim da teku, dođu mi kao nekakv vid rasterećenja ili pozdrava osobi koja je otišla. Mislim da to ima smisla, možda i više nego mahanje, kada neko ide na put. Zašto put? Poznato je da energija ne može da se uništi, nego ona prelazi iz jednog oblika u drugi, pa tako i smrt predstavlja nekakav vid prelaska energije. Bar sam ja u svojoj glavi, u tim mučnem trenucima, sebi predstavljao poslednje viđenje osobe s kojom se opraštam. Uvijek sam dragu osobu, koja nas je napustila, posmatrao u najljepšem svjetlu i sjećao se lijepih momenata, koje smo zajedno proživjeli.

Baš prije par dana, otišao je jedan prijatelj, koga znam iz planinarskih avantura. Jako smo se poštovali. Bio je iskusan lider i vrhunski vodič, koji je prošao toliko lijepih planinskih predjela, o kojima bi se knjiga mogla napisati, a ipak toliko skroman. U mojoj glavi su se odmah počele redati slike, kao na traci, gdje smo bili, kako smo uživali, koliko smo se budalesali. Bože, kako je to bio pristojan, vedar i dobar čovjek, kad vratim film i sagledam sve. Film u mojoj glavi i dalje traje.

Razmišljam kako idemo tamo negdje, na taj poslednji put, a putovanje nastavljamo onoliko dobro, koliko smo se u ovom životu dobro pripremili. Pripremili, mislim na nekakvo iskustvo koje smo stekli upoznavajući svoju sopstvenu planetu, državu u kojoj smo rođeni, kao i upoznavanjem samih sebe: ko smo, šta smo i od čega smo sazdani. Tako ja svog prijatelja vidim, da se spakovao i više nego dobro za taj odlazak, odakle smo ga prijateljski pozdravili i poželjeli sretan put. Tako je bilo uvijek, kada bi išao na neke ozbiljnije ekspedicije, pa ne vidim razlog da to i sada ne bude tako. Sigurno se penje prema vrhu, bez obzira u kojoj dimenziji to bilo.


Poslije čitave ceremonije upriličen je ručak, po našem običaju, gdje smo se čak i nasmijali sjećajući se nekih događaja. Oni koji su ga dobro znali, pretpostavljam da dijele isto mišljenje o svemu što sam napisao.

Tako vam ide taj film u mojoj glavi, a doći ce vrijeme kada ću i ja u susret tim dragim ljudima. Još uvijek se sprema ta posebna turistička ponuda, u jednom pravcu, a samo za mene. Do tada ću da živim punim plućima i radujem se svakoj avanturi.

Da zaokružim priču mudrim riječima; "Svi smo mi na poklon dobili neko odredeno vrijeme koje sami kreiramo."

Grafika Boris Čikić
Tekst Boris Čikić

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 
Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.

Siguran sam da kad bih se kladio u pitanje "Da li ljudi znaju ko je najbolji čovjekov prijatelj?"; da bih dobio opkladu, stavivši lovu na psa. Jako ukorjenjena izreka o najboljem prijatelju kojom "filujemo" svaki novi naraštaj. Ne vjerujem da se nešto promjenilo od tog učenja, niti danas, a niti će ubuduće, ali mi izgleda da su neki ljudi propustili popriličan broj časova kada je ta tema u pitanju.

Prije par godina u Banjaluci se pojavilo nešto što nema nikakve logike. Postavljen je znak zabrane za pse u svim parkovima. Argumenati za postavljanje tih znakova su da psi vrše nuždu po parku, te da su sve veći i opasniji. Živimo u takvoj sredini gdje primitivizam ima jako duboko korjenje, pa se često u parku mogu vidjeti i ljudi koji vrše nuždu, a tu su prisutne i ptice kojima se ne može zabraniti da to rade bilo gdje, pa i po parku. Prvi argument baš i nije nekakav, jer ne drži vodu, dok je drugi već nešto malo stabilniji. Međutim, u Banjaluci živim već nekih 35 godina i za taj period nisam primjetio nikakvu razliku u novim i većim vrstama pasa koje nisu postojale kad pomenutih znakova nije bilo. Neko tu očigledno izmišlja toplu vodu. Za pomenuti period života lijepo sam proputovao svijet i baš nigdje nisam vidio zabranu za pse u parkovima, osim to da u istima imaju određena mjesta, napravljena od pijeska koji se povremeno prosijava, a namjenjena za vršenje nužde kućnih ljubimaca.

S druge strane, mora se priznati da ima jako velikih pasa u gradu, koji su nažalost ogledalo svojih vlasnika. Uvedena su pravila za vlasnike pasa, a sigurno je da ih ima koji se ne pridržavaju tih pravila  Zato su tu kazne, prvo one novčane, ali i neke društveno korisne.  

Sve bi to bilo lijepo i jednostavno, da su ljudi koji donose takve odluke odradili nekaku studiju, na osnovu čega su oni takvu odluku donijeli. "Zašto bi oni odradili studiju, da li si ti normalan?"; pa oni koji donose odluke platu dobijaju svakako, radili ih ili ne. Nažalost, kod nas se plata ne dobija po učinku, nego po proračunu.

Velika glupost kojoj ćemo sigurno kasnije posvetiti veću pažnju. 

Opet bih se mogao kladiti (mada se ne kladim nikad), da ljudi koji su i bili uključeni u donošenje odluke o postavljanju znakova zabrane za kućne ljubimce u parkovima, čak i nemaju svoje ljubimce, a možda ih nikad nisu ni imali. Možda su kod njih na selu držali jednog psa na lancu, čisto da najavi goste. I to je standarno na selu, ali... U gradu je situacija drugačija, zar ne? Ko ne voli životinje, ne voli ni ljude!, a ovu naftalinsku, već pomalo otrcanu floskulu lako je dokazati, jer sa ovakvim hirurškim odstranjivanjem problema samo se pravi veći problem. Kako je to moguće? Pa vidite da je moguće. Zbog nekolicine neodgovornih građana, onih koji su bahati sa svojim psima,  oni su osudili sve ljude koji imaju krznene najbolje prijatelje. Pokušavam da nađem nekakvo opravdanje za to, a jedino što mi pada na pamet je da ljudi od vlasti imaju potrebu da pokazuju i dokazuju svoju moć. Možda moraju da odrade ono Nešto za onu Platu, koju svakako dobijaju, pa da se vidi da oni ipak rade. 

Gospodo, vjerujem da nije jednostavno posmatrati ljude koji vas svakodnevno osuđuju. Sigurno to možete osjetiti u pogledu svojih kolega, rodbine, prijatelja ili komšija koji se ne slažu sa takvim odlukama. Zbog ovakvog osjećaja, nastao je park za igru i dresuru pasa. Da je park kojim slučajem nastao iz ljubavi prema kućnim ljubimcima, e taj park bi sigurno izgledao drugačije. Bar bi imao jedno drvo ili klupu.

Obožavam životinje, bez obzira što trenutno nemam kućnog ljubimca, ali znam da su oni neki vid terapije za ljude sa zdravstvenim ili drugim problemom. Poznajem i ljude koji ne mogu imati djecu, pa su taj nedostatak uspjeli donekle prevazići sa najboljim čovjekovim prijateljem. Psi su dobrodošli u sve tople domove, pogotovo one sa djecom.

Vjerovatno ste stekli nekakvu sliku koliko je to zaista glupo. Nadam se da će se u skorije vrijeme sporni znak zabrane ukloniti, kazniti neodgovorni, a vrani, koja se podsmjeva velikom prijateljstvu, zauvijek zatvoriti usta.

Grafika Boris Čikić
Tekst Boris Čikić i Ljiljana Crnobrnja

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 
Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.

 SERATOR

Seri, seri, moj golube beli,
pazi šta ti sada pjesnik veli,
Šajze, šajze, majne taube vajze.
Čeka te dupla porcija taze!

Na riječima sasvim vješt je operator,
nedovoljno pismen da bi postao orator,
nedovoljno hrabrar ko diktator il' predator,
realno je samo običan Serator .

Serator umišlja da je pametan,
kako se najbolje razumije u sve.
Ništa mu ne valja, pun je kritike,
ali nikad ne daje predloge.

Serator pjesniku sere o rimi ,
inžinjeru kenja o mašini,
doktoru mlati o vakcini,
gradjanima Nagasakija o Hirošimi,
vojniku tupi o skraćenju,
kurvi popuje o poštenju,
popu metaniše o krštenju,
astronomu teoretiše o nebu,
pekaru se miješa u lebu,
slastičaru o baklavi,
koliko mora oraha da stavi.

Serator misli da je stručnjak za sve,
od nauke, sporta, do biznisa, religije.
Seratore šta bi, kada ne bi srao,
ugled bi ti preko noći pao.

rubato

Serator brzo publiku mjenja.
Po čistim glavama se ljepše kenja.
Seratore možeš stalno po nekima srati.
Možeš srati, i po svima jedno kraće vrijeme,
ali pazi, ako stalno svima budeš srao,
okliznućeš se na ono i što si izasrao.

Serator ženi, mjesto da ljubi, joj sere.
Serator oca, mjesto da štuje, mu sere.
Serator majku, mjesto da pazi, joj sere.
Serator sina, mjesto da uči, mu sere.

Seratore šta bi, kada ne bi srao?
Rejting bi ti preko noći pao.
Seri, seri, moj golube beli,
pazi šta ti pjesnik veli.

Šajze, šajze, majne taube vajze!!!
Čeka te dupla porcija taze.
Seratoru, kad bi samo malo manje srao,                                   
u ovim stihovima bi se prepoznao.

Rambo Amadeus u Dvorani Doma SIndikata

Sasvim novi primer glomazne poezije, izletio iz Rambove kuhinje. Još se puši.
Ako ništa drugo, sigurno je glomazno. Uz Rambovu dozvolu, dijelimo je sa vama.
Ako ste propustili druženje sa glomaznim poetom Antonijem Pušićem u Zvezdara Teatru, ne propustite onda njegov koncert u Dvorani Doma Sindikata 11. decembra 15.

Napomena: Pošto mnogo poštujemo Ramba kao kritičara društva, zato smo uz ovu veoma karakternu poeziju odradili još dvije grafike.

Grafika Boris Čikić
Poezija Antonije Pušić 

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 
Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.

Nerijetko možemo dа čujemo kаko je neko veomа inteligentаn, аli dа uprkos tome ne postiže očekivаne rezultаte u životu. Neko može dа imа impozаntnu kolekciju titulа i zvаnjа, sijаset zаvršenih tečаjevа i obukа, а s druge strаne dа tа istа osobа bude neefikаsnа u drugim oblаstimа životа: u brаku, finаnsijаmа, porodičnim i društvenim odnosimа. Neko može dа bude intelektuаlni div, а pаtuljаk u аreni životа.

Nerijetko se dešаvа dа ljudi izuzetne intelektuаlne pаmeti imаju zаkržljаlu inteligenciju, kojа je neophodnа zа uspjeh u nаvedenim oblаstimа. Tа jednostrаnost može biti i opаsnа, jer čovjek superiorne rаcionаlne, hlаdne inteligencije, bez opismenjenih emocijа, može biti sposobаn dа čini i velikа zlа, kаo što je do sаdа u istoriji mnogo putа bio slučаj.

S druge strаne, zаpаnjuju nаs osobe koje i pored osrednjih intelektuаlnih sposobnosti postižu uspjeh u pomenutim oblаstimа. Dugo vremenа je ovа činjenicа bilа zаgonetkа, kаko zа stručnjаke, tаko i zа lаike. Nаvedenа rаzlikа u životnim postignućimа se pripisivаlа, а dаnаs se često smаtrа proizvodom sreće, slučаjа ili uticаjа povoljnih okolnosti. Dа li, zаistа, nаvedeni fenomen možemo objаsniti prostim uticаjem puke sreće ili spletom povoljnih okolnosti?

Sаvremenа psihološkа nаukа je uspjelа dа otkrije i objаsni tаj tаjаnstveni fаktor koji je nаjzаslužniji zа vаnintelektulnа i neškolskа postignućа u životu. Zove se emocionаlnа inteligencijа.

Emocionаlnа inteligencijа je komplementаrnа tzv. rаcionаlnoj inteligenciji, i rаzvijenost jedne ne znаči isključivаnje one druge vrste pаmeti. Nаprotiv, dа bismo bili cjelovite ličnosti i uspješni u rаznim oblаstimа životа, neophodno je posjedovаti obа tipа inteligencije. Emocionаlnа inteligencijа je sposobnost i vještinа korišćenjа inteligencije u rаzumijevаnju sebe i drugih, izgrаđivаnju bliskih i kvаlitetnih međuljudskih odnosа i postizаnju uspjehа u oblаstimа kojimа se bаvimo. Ukrаtko, to bi bilа prаktičnа životnа mudrost. Logičkа inteligencijа, koju mjere testovi inteligencije, je svаkаko neophodnа dа bismo se snаlаzili u životu, аli nije i dovoljnа. Dа bismo ostvаrili puninu svojih potencijаlа i dostigli sreću u životu, potrebаn je i sklop posebnih osobinа ličnosti koje čine
emocionаlnu inteligenciju. Tu lepezu inteligencije srcа čine prvenstveno sposobnost sаmorаzumijevаnjа ( uvid i rаzumijevаnje sopstvenih osjećаnjа, konflikаtа, potrebа), zаtim sposobnost sаmosаvlаdаvаnjа ( uprаvljаnje sopstvenim osjećаnjimа, njihovo zаuzdаvаnje kаd je to potrebno), sаmouvjerenost (sаmopouzdаnje i optimizаm), empаtijа (rаzumijevаnje osjećаnjа drugih), sposobnost uspostаvljаnjа hаrmoničnih međuljudskih odnosа i konstruktivnog rješаvаnjа sukobа. Ljudi, koji su rаzvili emocionаlnu inteligenciju, su uspješniji u profesiji, društvenim odnosimа i brаku, а čаk su i duševno i fizički zdrаviji i otporniji nа bolesti.

Dаnаs se smаtrа dа je tzv. rаcionаlnа inteligencijа pretežno određenа nаsljeđem i dа se ne može znаčаjnije povećаti. Ono što je ohrаbrujuće, kаdа je u pitаnju njenа sestrа, emocionаlnа inteligencijа je uprаvo mogućnost njegog rаzvojа i uvećаnjа. Dаkle, inteligencijа srcа se može povećаvаti vježbom i rаdom nа sebi. U tu svrhu je osmišljen i posebаn psihološki progrаm, koji je dаnаs poznаt kаo Trening emocionаlne inteligencije. Ako nismo rođeni kаo genijаlci kаd je u pitаnju stаndаrdni testovni IQ, ondа možemo postаti emocionаlni Ajnštаjni, Tesle, Leonаrdi rаzvivši svoju inteligenciju srcа, а to je ništа drugo, do sposobnost dа izgrаđujemo bliskost, živimo pun i kreаtivаn život zаsnovаn nа ljubаvi.

Grafika Boris Čikić
Tekst psihilog David Zorić

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 
Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.

Simpatičan naslov za nešto što nema logike u dugoročnom pogledu. Poprilično zbunjujuća pojava o kojoj se i ne razmišlja baš puno. Ekonomska situacija, u vrijemenu u kome živimo, i nije baš sjajna, a zahtijeva mnogo ulaganja i energije da bi se opstalo. Civilizovani svijet je poput divljine, mjesto gdje opstaju samo oni najspremniji predatori.
 

E ljudi moji, u toj našoj divljini svega i svačega možeš vidjeti. Svako ima svoj doživljaj lijepog i predstavlja ga sa boljim ili lošijim uspjehom. Pogotovo sad kad su se toliko razvili mediji koji tu ljepotu bjesomučno promovišu. U šumi tog promovisanja (skoro) svako želi komadić svoje slave. Pojaviti se na TV-u, radiju, štampanim dnevnim novinama, na bilbordu ili ko zna čemu sve još, prava je droga za svakog pojedinca. Naravno, internet je tu pojavu samo iskoristio, produbio i digao na viši nivo. Neki momenti koje su čak i psiholozi okarakterisali kao mentalni poremećaj, prošli su kao sasvim normalna pojava. Sa gomilom koja troši novac na gluposti,  nema rasprave, nego zavrći rukave i pravi džidža-midže koje će se sigurno prodati. Džungla je sve nemilosrdnija i razlike postaju vizuelno očiglednije, jasno je ko tu preživljava, a ko upada u zamku predatora, gdje on u svakom slučaju pobjeđuje. Vjerovatno još nemate predstavu o čemu pišem, ali mi se mašta malo odčepila.

U pitanju je šminka. Ako je kvalitetna onda je skupa, a energija potrošena u tom pravcu ogromna. Prosto me fasciniraju osobe koje se danas mogu vidjeti. Standard nam je užasan toliko da nas Albanija, Rumunija ili Bugarska, ostavljaju iza sebe. Kad ste poslednji put čuli neki dobar vic o Albancima?  Nekad smo samo o njima slušali viceve. Okrenulo se sve, pa i to. Postali smo materijal za viceve. U našem grdnom standardu, bez obzira na sve, uvijek mora da bude novca za šminku. Sjećate se sad onih predatora o kojima sam pisao. Koliko su samo moćnih i primamljivih klopki napravili! 

Barbika sa i bez šminke

"Teško je biti žena danas. Mislim, mora biti teško. Sadašnjost je takva da ukoliko ne pružiš svoj maksimum ljepote, ti onda nisi ni žensko ni muško, već podjeljena ličnost. Ni tamo, ni 'vamo. Ako želiš da si primjećena, moraš da uložiš mnogo truda. Sve se gleda i sve se boduje. 

• Kosa; sveže oprana, dobro oblikovana, gusta, pa makar nadograđena, predivno nijansirana i mirišljava. 

• Koža lica; sveža, sjajna, rumena, blago osunčana, bez ožiljaka i nedostataka, prosto mora da zrači, bez obzira koliko godina da imaš. 

• Šminka; noćna, dnevna, svečana, poslovna.... ma natural look. Veštačke trepavice, pune tetovirane usne i obrve, depilirane dlačice lica....

• Telo; izvajano, utegnuto, grudi pune (prirodne ili estetski dorađene), struk majušan, guza dignuta, pa u osmeh izvežbana, ruke i noge vretanaste. Bez celulita, molim lijepo. 

• Ruke; glatke, nokti dugi, pa sa lakiranim cvijećem. Nikad dugo u vodi, nikad da vuku teret, ne previše sunca, a redovno na manikiru. 

• Stopala; njegu još i više traže, pete glatke kao dečije, noktići sređeni, lakirani. 

• Pazuh, noge, nausnice, podlaktice i bikini zona (brazilska je obavezna), redovno se depilirati mora. Dlake su suvišne i neprivlačne.

Potrebni su mirisi, kreme, i još trista čuda, jer valja se naći (bogat) čovjek, pa nisi luda.  

Ne smeš se zapostaviti, nikad i nigdje. Možda baš tada pojavi se on i ispuni sve snove o lagodnom životu prepunom sluga. Sanjaj snove velike, ti to zaslužuješ, jer vidiš koliko truda ulažeš. Nakon toliko muškaraca, postala si kao lovački pas, koji zna mas'an džep da namiriše iz daleka. Znaš ko jeste onaj pravi, a ko laže da je kralj. Nećeš valjda da ga voliš, kad ti treba luksuz i potpun ugođaj. Od staraca traži novce, da ulože u taj look, a kada pronađes ga, pa ti ćeš i njih za sobom. Džaba sve; priče, škole, a i knjige, bar ti znaš šta oduvijek želiš i sanjaš. Samo napred u potragu za svojim gosn. Punišom. "

Muškarci postali metroseksualci. Sređeni od glave do pete, pa su u toj trci za ljepotom, možda i veći potrošači od žena. Moraju da imaju super zurke, odeću po najnovijoj modi, doterane obrve, depilirane grudi i noge. Malo pedikir, malo manikir, solarijum također. Sve što treba da bi bio glavna Zverka. 

Danas smo došli do nove pojave, gdje apsolutno nije bitno šta čovjek ima da kaže, koliko kvalitetnih dijela i uspjeha postiže. Danas odijelo i telefon govore ko je kakav čovjek. 

Kad je tako draga rodbino i prijatelji, skupljajte kešovinu jer ja novih krpica i telefon nemam.

Šalu na stranu, spickana osoba definitivno izgleda bolje, ali realno, kome treba neko sa maskom za čitav život. Možda vam je sad malo jasnije kakvi sve tu predatori vrebaju i kako je sve teže sačuvati bistru i mudru glavu.

Nakon burne noći, stvari počnu da se razbistravaju, jer osoba koja nosi masku, mora bar na momenat i da je skine, pa se obično desi da dune kao balon probušen. Sve je to ok, jer je popularan neobavezan seks i treba ga upražnjavati i uživati u životu, ali žao mi ljudi koji bez obzira na toliku šminku, ipak noć završavaju u sopstvenom krevetu. 

'Ajde, 'ajde, glavu gore, nemojte da vas jedan prdonja pokoleba.  Dopustite si trenutke ležernosti da osjetite svoje pravo lice i naličje. Naučite u svemu imati mjeru, pa i viđenju sebe kao zvijezde. Progledajte, ipak se svijet ne vrti oko vas.

Grafika Boris Čikić
Tekst Boris Čikić i Ljiljana Crnobrnja


Pomozite nam uočavanjem gluposti. 
Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.