NAJBOLJI VODIČ IKAD

U našem narodu ima puno mudrih i poučnih poslovica, a dvije se odnose baš na ovu temu.
"Što se mora, nije teško" i "Samo se umrijeti mora". Činjenice su koje traju, od kad je vijeka i čovjeka.

Ne znam kako su ljudi prije doživljavali smrt i gubitak voljene osobe, ali mi se čini da danas od svega toga pravimo veliku dramu, bez obzira što svi znamo da će nas ista sudbina zadesiti prije ili kasnije. Prijateljica mi je rekla da je, po pravilima psihologije, normalno tugovati do dvije godine, a da je sve preko toga već preraslo u neki vid mentalne bolesti. Kako je moguće postaviti granicu i reći nekome do kad da tuguje za izgubljenom dragom osobom? Nekako mi to nema smisla, jer nismo svi isti. Neko je manje, a neko više emotivan. U jednom razgovoru o emocijama sa drugarom Davidom (psiholog po struci), složio sam se da svako živo biće u sebi ima sopstveni mehanizam, s kojim može da pomogne sebi, šta god da je u pitanju, s tim da neki ljudi imaju odredene barijere, pa im je potrebna stručna pomoć kako bi ih prevazišli. Problem je što se kod nas mentalna higijena još nije upoznala s našim društvom. Kod nas se sve preuveličava, pa i tuga, patnja i bol.

Nego da nastavim sa pričom.

Često sam razmišljao o tome šta je smrt. Teški sam emotivac i mislim da nije bilo sahrane na kojoj nisam oplakao. Dovoljno bi mi bilo da vidim poznato uplakano lice, pa da i ja pustim suzu. Pravu mušku. Sad bi ove naše balkanske muškarcine odmah rekle da nema muških suza, ali nekako mi
bude drago, čim se počnu izbacivati jaki aduti za te tvrdnje. Bar vidiš s kim koju kartu treba da odigraš, a i s kim imaš posla.

Imam osjećaj da mi prijaju suze, baš svaki put kad ih pustim da teku, dođu mi kao nekakv vid rasterećenja ili pozdrava osobi koja je otišla. Mislim da to ima smisla, možda i više nego mahanje, kada neko ide na put. Zašto put? Poznato je da energija ne može da se uništi, nego ona prelazi iz jednog oblika u drugi, pa tako i smrt predstavlja nekakav vid prelaska energije. Bar sam ja u svojoj glavi, u tim mučnem trenucima, sebi predstavljao poslednje viđenje osobe s kojom se opraštam. Uvijek sam dragu osobu, koja nas je napustila, posmatrao u najljepšem svjetlu i sjećao se lijepih momenata, koje smo zajedno proživjeli.

Baš prije par dana, otišao je jedan prijatelj, koga znam iz planinarskih avantura. Jako smo se poštovali. Bio je iskusan lider i vrhunski vodič, koji je prošao toliko lijepih planinskih predjela, o kojima bi se knjiga mogla napisati, a ipak toliko skroman. U mojoj glavi su se odmah počele redati slike, kao na traci, gdje smo bili, kako smo uživali, koliko smo se budalesali. Bože, kako je to bio pristojan, vedar i dobar čovjek, kad vratim film i sagledam sve. Film u mojoj glavi i dalje traje.

Razmišljam kako idemo tamo negdje, na taj poslednji put, a putovanje nastavljamo onoliko dobro, koliko smo se u ovom životu dobro pripremili. Pripremili, mislim na nekakvo iskustvo koje smo stekli upoznavajući svoju sopstvenu planetu, državu u kojoj smo rođeni, kao i upoznavanjem samih sebe: ko smo, šta smo i od čega smo sazdani. Tako ja svog prijatelja vidim, da se spakovao i više nego dobro za taj odlazak, odakle smo ga prijateljski pozdravili i poželjeli sretan put. Tako je bilo uvijek, kada bi išao na neke ozbiljnije ekspedicije, pa ne vidim razlog da to i sada ne bude tako. Sigurno se penje prema vrhu, bez obzira u kojoj dimenziji to bilo.


Poslije čitave ceremonije upriličen je ručak, po našem običaju, gdje smo se čak i nasmijali sjećajući se nekih događaja. Oni koji su ga dobro znali, pretpostavljam da dijele isto mišljenje o svemu što sam napisao.

Tako vam ide taj film u mojoj glavi, a doći ce vrijeme kada ću i ja u susret tim dragim ljudima. Još uvijek se sprema ta posebna turistička ponuda, u jednom pravcu, a samo za mene. Do tada ću da živim punim plućima i radujem se svakoj avanturi.

Da zaokružim priču mudrim riječima; "Svi smo mi na poklon dobili neko odredeno vrijeme koje sami kreiramo."

Grafika Boris Čikić
Tekst Boris Čikić

Pomozite nam uočavanjem gluposti. 
Čitajte nas. Pišite nam. Lajkujte i šerujte.